USPOMENE NA KOTAČE KOJI ŽIVOT ZNAČE

Kotač je jedan od najvažnijih izuma u povijesti čovječanstva.

Tko je i kada izumio kotač još je uvijek misterij. Prema nekim arheolozima najvjerojatnije je izumljen oko 8000 g.p.K. Najstariji artefakti s crtežima kotača datiraju iz otprilike 3000 g.p.K, iako se kotač mogao koristiti i tisućljećima ranije. Izum kotača revolucionalizirao je aktivnosti poput prijevoza, ratovanja i lončarstva. Upotreba kotača kao transformatora energije (vjetrenjače, vodeno kolo) je revolucionalizirala primjenu „neljudskih“ izvora energije. Smatra se da je kotač otkriće svih vremena jer nema uzora u prirodi

U svakodnevnoj gužvi i brzom ritmu života ne razmišljamo previše o takvim stvarima no ako samo ukratko nabrojimo što je sve povezano s kotačima dolazimo do vrlo široke liste: parni strojevi, željeznica, satovi, vjetrenjače, traktori, bicikli, role, skate-ovi, motocikli, automobili, kamioni, avioni, tramvaji, električni strojevi, vreteno, mlinski kotač, …. Ako proširimo pojam kotač u skup „okruglo“ onda se priča širi i dalje na lopte, pikule pa možda i malo apsurdno, rođendanske torte.

Djeca vole okrugle stvari, negdje sam to davno pročitao, pa su npr. i mnogi likovi iz crtanih filmova okrugli (npr. Mickey Mouse se sastoji iz tri kruga), a čuvene plišane igračke kao npr. plišani medvjedić da ne spominjemo.

Reparirajući vintage bicikle imao sam vremena razmišljati o povijesti (osobnoj i familijarnoj) i onda sam se sjetio da su neki rođaci jako davno imali motocikle, vozili utrke itd. Odlučio sam posjetiti članove šire obitelji i prikupiti fotografije i podatke vezane uz kotače. Pogotovo što su neki od rođaka već u zrelijim godinama pa informacije blijede. Prvi set fotografija datira iz perioda 1930.-1943. Tijekom drugog svjetskog rata su mnogi „ostali“ bez svojih vozila, a nakon 1945. je iz ekonomskih razloga bilo vrlo teško doći do motocikala i automobila. Bum „motorizacije“ počinje u drugoj polovici 50-tih dolaskom Vespe, te naravno početkom 60-tih kada počinje proizvodnja legendarnog Fićeka.

Meni osobno kotači na neki način daju osjećaj slobode, naravno i brzine, ali pretežito brzine koja se postiže na „vlastiti pogon“ pa je i ekološki prihvatljivo. Gledajući u širem kontekstu većina dječjih igara u mojem djetinjstvu su bile vezane uz „okruglo“ i kotače. Malo sam zakasnio za igranje sa „željeznim obručem“ koji se gurao drvenim štapom ili posebno oblikovanom žičanom polugom, ali su zato  pikule, lopte, romobili, rolšue, terezine i bicikli potpuno obilježili moje djetinjstvo. Kasnije motocikli i automobili, ali ipak je najveći gušt kad se krećeš brzinom koju generira „jedna konjska snaga“.

U široj obitelji je uglavnom bila podjela na dva „tabora“: ženski tabor sa ženskim temama tipa kolači, šivanje, kuhanje i slično, te muški tabor s gotovo stopostotno tehnički tj. šrafcigeraški orijentiranim članovima.

Šezdesetih i sedamdesetih godina, vjerojatno do prve krize 1979. godine i redukcija struje, kave i koječega drugoga, npr. par-napar vožnje, bilo je puno proslava rođendana, imendana, Božića i Novih godina. Proslave su za mene klinca bila prilika za čuti razne termine pa evo navodim neke od njih.

Iz ženskog tabora: endlanje, štepanje, zaheftati, ajneri, kragni, klajde, šlafroci, štikanje, štepsajde, pepita, geštrajft, škrlaki, perlmuter, girtl, hubertus, loden, zacajhnati, preštepati, zaštepati, kombine, gešprict, trevira, escajg, štamprl,poblajhati, glat i frkert, grifik i glat brašno, geviht, glajhgeviht, špenadle, šnit, rolkragn, kamelhar, tvid, krombi, raglan, nat, keper, gabarden, fišbajn.

A iz muškog tabora: kacavide, coketi, tavaluni, makine, vide, šuramani, vaser vaga, grilje, imbeli, panti, ultrapas, iveričetina, panelka, hoblbank, cajger, zakalat, imberlano, ferzenkati, pohoblati, zdrejati, proborati, spigati, fuksšvanc, bonsek, borer, banak, treina, tipli, lastin rep, balinjere, pomulji, colerica, šrafštok, lohajzn, štemajzl, macola, pajser, firkant, terpentin, šajba, štosdemfer, getriba, frgazer, bobina, frtajler, frgazer, lager, gelenk, lajtung, našpanati, podkajlati, zahajcati, druk, radkapa, šlauflos, pajser, bajc, zanitati, letlampa, hartlotati, getriba.

Budući se na neki način masovnija pojava automobila veže uz rane šezdesete onda treba razumjeti da su auti i sve oko toga bile hot teme kao što su danas tableti, smartphone-ovi, facebook i slično. Ne razumjeti se u auto, ne popravljati ga sam ili sa susjedima je bila velika sramota i bio si „društveno izopćen“. Hvaliti se kako ti „pali iz prve“ je bila glavna fora, moj buraz je govoril da mu Buba (Volkswagen) „nesme vidjet ključ“. Hvaliti se kako te auto nije „nigdje ostavil“ tj. nije se pokvario je isto bila fora. Auti su uglavnom bili dosta jednostavni i stvarno je svatko mogao dosta toga napraviti sam, od zamjene filtera i ulja, do zamjene pakni na kočnicama, svjećica, platina i sličnih stvari. Oni napredniji su štelali ventile, čistili frgazere, mijenjali spone i ležajeve.

Valja napomenuti kako je znatan broj obiteljskih fotografija nakon 1959. snimio moj otac koji se amaterski bavio fotografijom koristeći legendarni Zorki4 foto aparat i vlastiti aparat za izradu fotografija kojeg je izradio iz raznih dijelova, a neke dijelove npr. zupčanik sa zupčastom letvom  je napravio „iz nule“. Fotografije su se „razvijale“ u kupaonici kao priručnom „laboratoriju“. Za nas klince je to bilo fascinantno, crveno svjetlo, pojava slike u razređivaču, a najvažnije nalaženje fotografija drugo jutro na podu kada bi popadale sa stakla na kojem su se sušile. Svako takvo jutro je za nas tada bio mali Božić. Doduše miješanje filma u razvijaču u crnoj okrugloj posudi je bilo dosadno, trajalo je valjda barem pola sata, što je nama klincima bilo jako dugo vrijeme za koncentraciju nad jednom monotonom radnjom.

Ukoliko vas zanima navedena tehnologija posjetite link:  http://fotografija.grf.unizg.hr/media/download_gallery/5%20Rad%20u%20fotografskom%20laboratoriju.pdf  , potpuno je drugačije od Smartphone-a J

Kasnih 50ih i ranih 60ih su se ljudi uglavnom fotografirali u „službenim“ prigodama kao npr. vjenčanja i fotografiranje se uglavnom obavljalo u foto salonima.

Prikupljajući fotografije iz obitelji pokušao sam naći što ima na Internet stranicama i nisam previše našao o povijesti motociklističkog sporta u Hrvatskoj.

Značajan pomak je učinjen tiskanjem knjige „Bešte, ljudi - ide auto (Povijest automobilizma u Hrvatskoj 1898. -1945.)“ autor Valentina Valjak, te otvaranjem Muzeja automobila Ferdinand Budicki.

Tekst i fotografije koje sam prikupio objavljujem na ovoj Web stranici kako bi moji sadašnji i budući rođaci mogli pročitati i vidjeti kako je to nekad bilo. Nadam se da će im se svidjeti.

Muscat, Oman, svibanj 2014. Godine.