AUTOMOBILI

Rođaci koji su prvo bili na motorima su prvi i prešli na automobile. Najstarija fotka je iz 1936. Vlado u Škodi Praga 422 Phaeton cabrio, prekrasan kabriolet, ne znam da li on bio vlasnik ili je to bio službeni auto Tvornice Katran na Žitnjaku.

Vlado Škoda Praga 422 Phaeton cabrio , 1936. godina

 

Juričko i Praga u Katranu-2

 

Vlado u Adler Trumpf 1937. godine. Isto krasan kabriolet.

 

adler trumpf 1937-2

 

E sad, ako se ovo vodi pod automobile, nisam siguran. U svakom slučaju je unikatan. Na fotki je rođakinja Biserka, Vladina starija kćer. Model trokolice je Tempo Hanseat (Vidal & Sohn Tempo-Werke GmbH), godina fotke je cca 1941. Nije mi poznato tko ga je iz obitelji vozio, možda se Biba fotkala samo radi šminke.

 

Biserka (Biba) s Tempo Hanseat (Vidal & Sohn Tempo-Werke GmbH), 1941.godina

 

Vidal  Sohn Tempo-Werke GmbH - Tempo Hanseat i biba otprilke 1941-kr-2

 

Na fotki dolje još jedan divan kabrio, na haubi sjedi stric Branko, a na vratima teta Danica. Obzirom na harmonikaša otraga očito se radi o nekoj dobroj fešti u Zagorju. Godina fotke je nepoznata no sigurno je prijeratna.

 

satelr nepoznati kabriolet-2

 

Biba, teta Almica, baka Dragica i pradjed Dragutin,  Citroen 1934.

 

citroen1934 deda penezić biba i seka i netko-2

 

 

Vlado s Citroenom, valjda kao Domobran, 1941.godina

 

Juričko Citroen 1934 slikano 1941-2

 

Vlado je imal i Hudson-a, uzeli ga ustaše, tražio je auto natrag i zatvorili su ga u Savsku na 14 dana, vratili su mu auto, onda su mu ga uzeli partizani, uzeli su mu i Buick.

Stari od Rudija (suprug mlađe Vladine kćeri Biserke) je imal Borgward auto.

Vlado je radio u Njemačkoj od 1962-64 kad je umro, imao je Opel Kapitana kojeg je dalje vozil Rudi, onda je pukao blok motora, valjda nisu mogli popravit, pa su zamijenili za isti model 1955. godina, zeleni s bijelim krovom,  u Švicarskoj.

Kao klinac sjećam se Rudija i tog Kapitana, za nas klince koju su naravno bili mali, prednji otvor iznad blatobrana izgledao kao ralje morskog psa, možda su tako i zvali taj model.

 

Vlado s Opel Kapitan

 

Juričko Kapitan-2

 

U obitelji je i jedan mlađi Vlado koji je u Njemačkoj vozio Opel Rekord, model 1960. To su bili super auti. Na slici dolje lijevo je čini mi se Benđola, vjerojatno model 1600.

 

Katica i Goga, Opel Rekord, Njemačka, 1970. godina

 

goga opel rekord 1960-2

Ne sjećam se u kojem autu sam se prvi puta vozio, čini mi se da je bila Opel Olympia model 1953. godina koji je vozio stric Martin. To su legendarni Opeli, tri brzine, mjenjač na volanu koliko se sjećam. U svakom slučaju sjećam se da smo išli negdje daleko, možda na Murter, sjedio sam otraga s mamom, bilo mi je zlo i naravno da sam povraćao. Bio sam jako mali, znam da je sic ispred mene bio kao planina.

Kako je Martin bio u mladosti plućni bolesnik, išao je svako godine s tetom Barčom u Veli Lošinj. To mora da je bilo veselo, ceste slabe, na Lošinj se išlo trajektom Brestova-Porozina. Kako nisu imali djece vjerojatno nije bio problem, no vožnja je sigurno trajala. Mislim da je dosta kasnije tj. kasnih 80-ih autobus vozio 9 sati do Velog. Kasnije, mislim 1972. je Martin kupio Opel Kadett model B, kojeg je moj otac kupio od njega negdje 1978. i vozio ga dugo dugo godina, nepoderivi Opel, ima ih koji i danas voze.

Druga varijanta je da sam se prvi put vozio sa stricem Jurom, koji je auto bio ne sjećam se, znam da je od 1971. Imao Ford Escorta, vozio ga je godinama, pravi oldtimer. Malo je prešao jer je stric već bio u godinama i nije se previše vozio. Dugo je doživio cca 92 godine i do zadnjeg išao pješke iz Cvjetnog na plac u banku i tako to.

Stric Branko je s BMW motora prešao na izuzetan auto Auto Union 1000S. To je preteča današnjih Audija. Kako je dosta putovao, a čini mi se da je imao i nekog Onkel-a (tetak) u Beču), mislim da je dofuro auto iz Austrije ili Švicarske. Teta i stric su ga zvali DKW, raniji modeli su valjda bili brandirani DKW, a bilo je i auta, onih „repaša“ DKW Junior. To su uglavnom durali strani turisti, nama su ti repaši bili ko Cadillac ili Shevrolet.

Bio je super auto, dvotakni na mješavinu, tako da je imao za to doba visoke okretaje, svjetlo plavi s bijelim krovom. Imao je brzinomjer kao stari Mercedesi, onaj vertikalni, a kako se brzine povećavala tako se mijenjala boja trake koja je pokazivala brznu, mrak, za nas klince, ko video igrice danas. Imao je i „automatski“ gas, tj. neku ručicu valjda koju si potegnuo, pa je pedala zablokirala dok nisi naravno stisnuo kočnicu ili gas. Za ono doba pravi „cruise control“. Retrovizor nije bio gore iznad glave nego na dashboard ploči, u sredini između vozača i suvozača, vjerojatno to nije bilo najpametnije jer ako je netko sjeo otraga na sredinu nije se ništa vidjelo.

Novi Auto Union, tablice PREIZKUŠNJA, ta riječ ni nije nikad bilo jasna, dolazi iz Slovenije.

 

AUTO UNION4-2

 

Auto Union, izgleda snimljeno u Sloveniji, tablice Preizkušnja

 

AUTO UNION1-2

 

Stric Branko i moj tata u Zemunu

 

AUTO UNION5-2

 

Buraz i ja ispred DKW-a u Zemunu 1963/64. godina

 

buraz i ja DKW-2

 

Stric Branko , teta Danica, baka Dragica, moj buraz Miroslav, barba Ivo i nona Mima (Marija) u Kostreni, u pozadini nono Ivan.

 

AUTO UNION2-2

Stric Branko, Miroslav i ja

 

AUTO UNION3-2

 

Teta Dana u dvorištu na Iličkom blacu (Britanski trg)

 

auto union-2

 

Evo i kolora, vjerojatno Polaroid, vidi se krasna svjetlo bijela boja na Auto Unionu.

 

auto union 1963 fotka u boji-2

Drugi stric Branko je isto radio jedno vrijeme u Njemačkoj i doterao legendarnog Foldžu (Volkswagen Buba). Godina isto negdje 1963. Model za Američko tržište s velikim blatobranima, govorilo se „Štosdemferi“ iako je krivo jer to je njemačka riječ za amortizere.

Foldža je bio krasne boje trula višnja iliti bordo, iznutra bijeli tapecirung, skaj, bijeli volan, živa šminka. Stric je pazio da uvijek bude turbo čist auto. Imao je ručku na pretincu za dokumente tako da suvozač lakše izađe, mi klini smo sjedili otraga, imao je bijele elegantne rukohvate, nama je to bilo kao da smo u pravoj limuzini. Foldža je ra razliku od Auto Uniona imao zadnji pogon pa je na snijegu mogao kud hoćeš, naravno kad je rađen na temelju vojnog auta.

 

Foldža, Nonić, Silva, Miki, ja, teta Alma i stric Branko u Kostreni (Žurkovo), 1964. godina

GLAS FOLDŽA-2

 

Evo nas pomalo i do našeg prvog auta, što drugo nego Fićek, Zastava 750, moćnih 29 KS.

Moj tata nije radio u Njemačkoj, mama i familija ostali bez hrpu toga nakon nacionalizacije i eto što ćeš, kreni polako nanovo. Dakle godina 1964. čini mi se, fićek boje slonova kost.

Nekako u isto vrijeme su i dva tatina prijatelja kupili fićeke, koja je to ergela bila, zajedno 87 KS. Vinko je imao svjetlo plavog zvanog Plava ptica (po autu Bluebird koji je oborio rekord u vožnji), Komel je imao trulu višnju, a naš se zvao „Bijeli galeb“. Ekipa se vozikala okolo po izletima, bilo je ko u filmu Tko pjeva zlo ne misli.

 

Mama pa onda tata negdje u Beogradu s fićekom

 

FIĆEK4-2

 

stari fićek-2

 

S fićekom je uvijek bilo problema, svi su naravno sve znali oko auta i nekako se to rješavalo. Od dogodovština se sjećam kad je tata parkirao kod bake u Radničkoj pa malo ogulio desna vrata jer su se vrata od dvorišta „sama“ zatvarala, a kako su bila metalne onda su bila i teška.

Tata nije nikad imao ozbiljniji sudar, btw. naučio je voziti a američkom kamionu Dodge (3 brzine) negdje u vojsci. Jednom je na putu, bio je sam, naletio na pijetla, ulubio vezni lim, ukrasne metalne lajsne i čuveni znak „Zastava“ iznad registarske tablice.

Drugi i najveći sudar je imao s konjskim kolima, išli smo valjda u Trst ili negdje po Istri, tata, Seka, buraz i ja, na uzbrdici kreno on preticat konjska kola, fićo naravno slabo vuče, odozgo s brijega doletava neki kombi, tata po kočnici i zanese ga. Bubnuo je prednjim desnim krajem u konjska kola, ulubio desni blatobran ali sve u voznom stanju. Konju i kočijašu ništa.

Kad bi išli nas četvero na more, obavezno je išao krovni nosač, fićo je grcao, onaj otvor na podu ispod motora je morao stalno bit otvoren, to je bio kao „dimnjak“ za bolju cirkulaciju zraka, fićo je znao „zakuhati“ samo tako. Jedno dulje vrijeme je slabo vukao, onda je tata skužio da se radi o bobini, po naški cinšpula, slabo je „davala struju“, kad je to promijenio sve pet, svih 29 konja je njištalo.

Jednom smo tata i ja, ne sjećam se razloga, sami išli iz Zagreba u Kostrenu, u Gorskom kotaru sustigli kolonu vojnih kamiona, možete mislit koliko nam je trebalo da jednog po jednog polako preteknemo, cijela vječnost.

 

Fićek, ja, mama, Miroslav u Vražjem prolazu, Gorski kotar

 

fićo vražji prolaz

Miki, ja i mama, bacite oko na „kaput“ za hladnjak

 

FIĆEK1-2

Tata je dvije godine, svaki vikend, i po ljeti i po zimi, dolazio i vraćao se u Lički Osik. Njegov prijatelj i kolega Branko se upgrade-ao s fićeka na miletrečento tj. čuveni tristać (Zastava 1300). To je već bio auto, original talijan, stvarno je pisalo „Miletrecento“ na pretincu za rukavice. Dakle, mijenjali su se svaki vikend, kad je tata po zimi vozio, a nisu imali ni lance ni zimske gume onda je bilo veselo. Jednom se okrenuo na cesti na snijegu i ledu, ali bez posljedica. Inače je Fićo kao i Buba imao motor otraga, stražnji pogon pa je to bilo super za snijeg, pravi 4WD za ono doba.

 

87 KS na okupu, koja ekipa, šminka, ko da se slikamo pred rally

 

FIĆEK2-2

 

Onda su došle zlatne sedamdesete godine, Juga je cvala, trgovalo se s SSSR, radilo po Iraku, Libiji itd. bilo je para. Naravno da se Juga i zaduživala, a to pišem samo radi tih čuvenih 20 milijardi dolara duga. Naime, tata je 1970 kupio Austin 1300 Saloon, platio ga 2.103 ili 2.173 dolara. Znači kad ovi naši danas uspoređuju onda treba znat da si mogo za dva soma dolara kupit cijeli auto, danas možeš kupit bolji bicikl za te novce.

Tata se dvoumio između NSU Prinz 1200 (BiH proizvodnja), Renault 6 i Austin (oba Slovenija). Bio je u to doba i Renault 12 nešto skuplji pa nije išlo, ali je bio lijepa i dobra pila.

Ne znam zašto se odlučio za Austina, bio je i u tvornici Novo Mesto gdje su ga farbali i slagali. Proizvođač je bio BMC Leyland (British Leyland Motor Corporation) iz Engleske. Mlađi brat Mini Cooper je bio legenda u to doba, pobjeđivao na rally-ima, imao ga je u to vrijeme Josip od Božice (sestrična), sjećam se da je bio žute boje i kako smo gledali u prtljažnik veličine cabin bag-a. Artur od Seke (druga sestrična) tj. njegov otac je imao Austina i valjda su onda Kostrenski muški nagovorili tatu da kupi Austin. Imao je „revolucionarni“ sustav vješanja tzv. Hydrolastik, čista pušiona. To su bili veliki cilindri/bubnjevi koji su se punili čistim alkoholom ili nekom mješavinom, međusobno su bili povezani cijevima tako da kad je prednji kotač naletio na neravninu onda bi se zadnji digao ili spustio prije nego što bi na njega došao red. I tako je to kao rezultiralo ugodnijom vožnjom. U principu da, ali za razliku od Žabe (legendarni Citroen 1900 DS) nije se to moglo podešavati iz kabine, nego si moro ić u servis da ti ga podignu ili spuste.

 

Rođak Braco (Velimir) sa svojim NSU Prinz 1200C

 

Braco NSU Prinz 1200 C Special-2

 

Austin 1300, čini mi se negdje u Kostreni 1971. godina

 

AUSTIN1-2

 

Druga genijalnost Engleza je bio poprečno smješten motor, valjda im je to trebalo radi Mini Coopera koji je imao isti motor tj. 1275 ccm i 53 KS, no obzirom je bio dosta manji trebalo je ugurat motor u njega. Problem je što je u toj varijanti hladnjak tj kiler smješten bočno i nema dovoljno jako hlađenje.

Treća genijalnost Engleza je zajedničko ulje za motor i getribu, katastrofa, kod svake izmjene ode 5 litara ulja, a ulje prerijetko za getribu. Inače nekad je bilo ljetno ulje i zimsko ulje, zimsko ulje je bilo višeg viskoziteta.

Uglavnom, nije prošlo dugo, ošo mjenjač i što ti ja znam, tatu u servisu opskrbili podužom listom zupčanika, sinkronih, puna vrećica dijelova. Po to je išao s barbom u Trst i ostavio hrpu love.

Dobra fora na Austinu je bila električna pumpa za gorivo, nalazila se u prtljažniku. Tata je onda ugradio skriveni prekidač tako da ako lopovi maznu auto, ostanu nakon 1 km bez goriva i auto staje. Naravno da je to isto i zanimacija za vozača, X puta smo stali na raskršću Držićeve i Prolke da bi stari sumanuto izletavo iz auta, otvarao prtljažnik i prebacio prekidač u položaj „Vozi“.

 

Buraz i ja, Austin 1300, Gornje Orešje, 1972. godina

 

AUSTIN2-2

I onda je krenula moda vikendica, kupio tata grunt u Gornjem Orešju, pa je onda Austin služio kao tegleća marva. Ceste koma, zadnjih 2 km makadam, prigorska ilovača, često potopljeno. Na color slici dolje se vidi kako je Austinov stražnji kraj natovaren. Tata je na njemu vozio i armirno željezo, u njemu vreće cemente i vapna, svašta nešto.

Kako su ono doba bile obvezne „zastavice“ tj. gumena zaštita iza zadnjih kotača koja je kao sprječavala špricanje vode iza sebe po kiši, onda je često tata s tako niskim autom odvaljivao zastavice kad bi išao u rikvec i pentrao se na rinzol.

Tata ga je u prvo vrijeme vozio u servis a kasnije je kopao sam po njemu. Tvrdio je da su mu jednom maznuli svjećice u servisu tj. stavili neke druge a on je imao ono što se preporučalo tj. čuvene Šampionke (Champion N9Y). Onda je mazno mami lak za nokte, pa kad bi stavio svjećicu povuko je liniju lakom preko svjećice i bloka motora, da se vidi ako je netko diro svjećice.

 

Ja i buraz u Gornjem Orešju

AUSTIN 1972 GODINE-2

 

 

Buraz i ja smo učili vozit na Austinu. Nakon Zelinskih bazena, poslije brijega se došlo do gostione Dvije lipe, lijevo se skretalo za Donje i Gornje Orešje. E tu, kad bi skrenuli na sporednu cestu, bi se mijenjali vozači. Buraz je stariji pa je on prvi počeo, kasnije negdje 1976. sam i ja počeo. Nije to bilo nešto problem za vozit, malo prometa, nema semafora, nema pretjecanja, jedino je problem bio trening kretanja pod ručnom. Tek kasnije sam skužio da mi tata to nije dobro objasnio, u auto školi mi je to lik objasnio. Naime, puštaj polako ručnu tek kad već vidiš da auto vuče. E kod mene je to bilo, daj gas, kuplung još ne hvata, spuštam ručnu, auto ide unazad, još gasa, auto tutnji, ajme neugodnjaka. Nije tata nešto šizio što je dobro.

Kasnije kad smo kupili Favorit Cenere, tata ih je stavljao na prtljažnik kad bi išli na more. Mora da se nagnjavio, naime stavljao je bicikle naopak, zahaklao bi bullhorn-e (oni svinuti trkaći volani) ispod poprečne štange prtljažnika, s druge strane bi siceve uguro ispod štange i onda sve to vezao špagom, nije valjda još bilo gumenih španera. A prtljažnik mali. Nemam pojma kako je četveročlana obitelj onda mogla sve što im treba strpat u auto.

Buraz je položio vozački, počeo je raditi, pa si je mogao priuštiti plaćanje benzina i održavanje tako da mu je tata dao Austina, a za sebe je od strica Martina kupio polovni, šest godina stari Opel Kadett Model B. E to je bio auto, velik prtljažnik, mali motor 1100 ccm, a hauba ko za kamion, mogo si po motoru prići sa svih strana i radit kaj te volja. Nepoderiv auto. Jednom mu je pukla opruga na zadnjem amortizeru (gibanj?), išli stari i ja to skidat, jedan jedini šaraf, to skineš i sve ide dolje. E to je konstruirao Amer, a ne inovativni Englez.

I prije nego što je buraz naslijedio Austina, mogli smo ga koristit za otić na čagu tj. u diskać ili negdje slično. Išli smo nešto u Saloon, najviše u Pantu (kod Karaka restaurant), a rijetko i u Dvorac Brezovica. Tih se godina mogo čovjek sparkirat skoro do pred sam ulaz ili između klupa na šoderu ispod Saloon-a, danas je to nezamislivo. Vjerojtano smo onda i razvažali okolo friend-ove, nije bilo problema dok nije došao par-nepar pa si mogo vozit svaki drugi dan. Zato je stari imo parnog Opela, a Austin je bio neparan pa smo se valjda krpali nekako.

Buraz je dao kompletno sredit limariju, u to doba su auti hrđavili na sve strane, Austin je bio u očajnom stanju, fino je buraz to sredio kod limara i autolakirera no nije to dugo držalo. Kad se buraz oženio, počeo je vozit ženinu Bubu, a meni je za nešto love prodao Austina jer je bio friško zrihtan. I tako sam se ja dočepao prvog auta. Bio sam pri kraju faksa ili sam već počeo radit na faksu tako da sam počeo dolazi na posao autom. Ujutro bih najprije mamu odfurao na Krešimirov trg na posao pa onda ja dalje na ETF (FER).

Godine je 1982. Austin već ima 12 godina, nije puno prešao ali je već star. Svako malo sam pod njim, nema što nismo popravljali, nešto s ocem, nešto sam. Promjena homokinetičkog ležaja, pakne na kočnicama, Austin je imao colovne (inch) šarafe pa sam moro dat tokarit dva šarafa za spone, koštalo me malo bogatstvo, pa onda osto nakon tuluma negdje na brijegu u Zagrebu jer mi je krepala ona vražja pumpa za benzin (ošle platine), pa onda procurilo ulje za kočnice. Stari me šlepao s Bukovca, ja bez kočnica, samo kočenje motorom i ručnom, da mi to netko danas veli mislio bih da je lud.

Mijenjali smo i leitung za kočnice, pa neki reduktor kočenja otraga. E to je bio kompleksan zahvat. Onda sam mijenjao gumice na kočionom cilindru, sve pet, dođem doma, pogledam gore štop lampe, kaj je sad? Raskopam gledam, okreno krivo gumice nisam vidio da su u lagani konus, pa su „držale“, zato su mi gorile štop lampe.

Po dijelove sam uglavnom išao u Graz, skupo za poludit, nešto se dalo naći kod čuvenog Regnemera na Jakominiplatzu, a nešto sam kupovao po Triesterstrasse. Znam da su te platine za pumpu koštale nekih 300 Schillinga, za mene je to bilo hrpa love.

Auto sam stalno peruckao, polirao i glancao, bio je zrihtan ko beba. Uglavno izvana uj, iznutra fuj. Nakon kiše sam moro vadit vodu s poda, tepisi mokri, diži to da se malo suši, katastrofa. Mjenjač koma, prije nego što staneš ubaci u prvu, jer inače iz lera u prvu ide užasno teško, rikverc mu je uvijek bio koma. Trošio je litru ulja na 1000 km, a možda i više.

Svi ovi popravci bi bili nezamislivi da Artur nije negdje nabavio kompletni manual za održavanje koji je imao sve montažne nacrte, znači sve si mogao vidjeti na nacrtu, raskopati što je trebalo i sastavit natrag bez viška dijelova. Također si mogo liju u Austriji pokazat nacrt da zna što tražiš. Danas još jedino Rusi tako rade, može se na njihovim web stranicama naći manuale za sve moguće aute.

Od svih stvari na njemu najbolji su bili Liegesitze-vi. Dakle samo jedna kromirana poluga sa svake strane sica, digneš ju i u jednom potezu se bacaš na pleća. Suvozačica također, dalje cenzura.

Četvrtak, subota i nedjelja se visjelo u KSET-u. Petak smo nakon zagrijavanja alkoholom, uglavnom u Staroj pivnici u staroj Vlaškoj, išli u Komu (diskać na Medicini, Šalata). Prvi postav Kome je imao umjesto stolica ili separea, željezne bolničke krevete. Važno je da se mogla kupit piva i tu bih se nakon Vecchia Romana (užas od konjaka) i Nara (gazirani sok) dobetonirao s dvije pive.

Nikad u životu nisam puhao policajcu (mislim na balon), a kako sam sad u Omanu i nema alkohola neće bit problema.

Radi vremenskog slijeda sad ću ukratko o Simca 1301. Ne radi se o obiteljskom autu, iako ga je barba Ivo imao od 1971. nego o autu kolege Zole. Dakle friend i suradnik Vlado pita jedno večer u KSET-u jel bi išli sa Zolom po Evropi. Nisam dugo razmišljao i pristadoh. Vlado i ja smo radili na faksu, nije neka plaća, ali nismo imali obitelji pa ajmo to spržit.

Dakle Zola je imao Simca 1301, u to doba stara 12-13 godina, i to ljeto 1982. smo krenuli na put. Simca je bila bez svjetla, kad je padala kiša vode otraga ispod nogu koliko hoćeš. Zola je vozio, Vlado je bio GPS (čitao je karte), a ja sam odozada gledao znakove i semafore. Prešli smo u 26 dana 5.156 km. Nigdje kvara, sve prošlo super.

Evo što smo prošli: Zagreb, Ljubljana, Venecija, Lago di Garda, Verona, Milano, Genova, Ventimiglia, Menton, Monte Carlo, Nice, Cannes, Avignon, Orange, Lyon, Roanne, Paris, Fontainebleau, Melun, Calais, Oestende, Tilburg, Midlekerk, Bruges, Gent, Welde, Antwerpen, Middelburg, Rotterdam, Breda, Luxemburg, Saarbruecken, Nuernberg, Muenchen, Salzburg, Zagreb. Ukupno točno 5.156 km.

Vlado je bio nepogrešivi GPS, jedino je ovo bilo nepredviđeno dolje na fotografiji kad „forsiramo“ Rajnu jer nema ceste nego je skela.

Zola i ja „forsiramo“ Rajnu, Simca 1301, 1982.g.

 

Simca Rajna

Uglavnom bilo nam je dobro na putu i naravno zanimljivo, puno smo fotkali i onda sam ja u kupaonskom foto studiju razvijao fotke, nisu bile baš kao tatine, ali dalo se vidjet.

Slijedeće godine tj. 1983. išli smo Gogo, Mirko i ja Austinom po Austriji, Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Išli smo preko Beča, onda nije bilo autoputa pa smo se verali preko Semmeringa.

Ja i Gogo na Semmeringu, 1983. godina

 

Austin Semmering

 

Vjerojatno nam je najkraći put za Čehoslovačku bio ulazak preko graničnog prijelaza blizu mjesta Češke Budejovice (Budžovice). Stižemo mi do nekog proplanka, ispred nas željezna brklja, okrugla, promjer 20 cm. Stoji vojnik s puškom ili Kalašnjikovim, di smo mi to? Nigdje čovjeka, gledamo dolje nizbrdo vidi se granični prijelaz, nigdje žive duše, stoji jedan kamion.

Vojnik se laća telefona, čekamo i čekamo. Valjda jedno 10 minuta smo čekali i digne lik brklju, ajmo dalje. Spustimo se polako i stanemo ispred granične zgrade. Izlazi lik, uzima putovnice i odlazi. Nema li ga nema. S desne strane carinik nekom dugačkom letvom ili štangom zabada po kamionu, jel traži ljude pa ako nekog napikne bu se čulo?

Nakon pola sata izlazi organ, kaže vadi sve strane na klupu, ok. Izvadimo, otvaramo, kopa po svim torbama. Ulazi u kabinu, kopa, zavlači ruke ispod komandne ploče i onda vidi kutiju Astor cigareta, lijepa plava kutija, uzima u ruke, ja rekoh uzmite ako vam se sviđa, veli on da kao on skuplja kutije itd. Uglavnom frka je bila u tome što smo mi u Beču, valjda na Prateru, promijenili dojčmarke u češke krune i sakrili ispod komandne ploče, lik je bio na 10 cm od plijena. Ne znam kaj bi bilo da je našao, gulili bi negdje krumpire.

Uglavnom prošli smo Plzen, Karlove vari (Karlsbad), Prag, Brno i Budimpeštu.

Austin se dobro držao, problem je što se u to doba već debelo pregrijavao, pa sam normalno usred ljeta imao grijanje uključeno na maksimum a isto tako i ventilator. Možete si mislit. Pušio sam u to doba u autu, na jednom parkingu stanemo da malo protegnemo noge, širim ruke da se malo istegnem, gledam dvije rupe na majici, kaj je to. E to je od ćika, u vožnji mi pao žar na majicu, nisam ni osjetio koliko sam bio znojan.

Da bi se bolje hladio vozili smo brže nego što sam ja inače vozio tj. oko 110 km/sat, onda se wasserpumpa brže vrti pa se kao auto bolje hladi. Oko nas su uglavnom dimili Trabanti i poneki Wartburg. Išli su Trabanti isto preko stotke, obzirom su imali plastičnu karoseriju i drvenu konstrukciju bili su lagani pa su mogli pičit.

I na samom povratu, iskrcavam Gogoa u Cvijete Zuzorić, gledam auto naheren na desnu stranu, očito ošo onaj glupi Hydrolastik bubanj. Jedva sam našo ispravan negdje kod lika u Remetincu koji se bavio Minijima i Austinima.

Vozio sam Austina do veljače 1986. Već je bio stara mrcina, ošo mu i anlaser (starter) pa sam i to tražio okolo. Prodo sam autu nekom liku kojem se jako žurio jer je trebo ić za Trst. Zove on mene nakon par dana, veli kaj si mi to prodo, skoro sam se ubio u zavojima. Hebi ga stari tko ti kriv što ne znaš da je balansir štanga otraga u totalnom bedu i da sam ja znao za to pa sam polako kroz zavoje.

Razlog za prodaju je taj što se na parkingu već kočoperio moj novi Yugo 45A. Ovo „A“ je Amerika tj. neko je pokušo prodavat te Jugiće u Ameriku, morali su dosta doraditi da dobe green light za USA tržište. Mislim da su ga reklamirali kao auto ispod 4.000 USD. Moj je jugić košto ondašnjih 6.500 dojčmaraka što je bilo otprilike desetak inženjerskih plaća. No u dinarima tj. ondašnjoj jugo valuti, bilo je to hrpa milijuna. Kad sam brojao lovu za uplatu, bila je hrpa love na podu u sobi, brojao sam x puta, falilo mi milijun dinara, negdje sam valjda stavio milju koju mi je stari posudio.

Po Jugaća sam išo s tatom u Novi Sad, vlak, spavaća kola. Došli mi na parking Zastave, hrpa Jugaća, nekom fali retrovizor, nekom kvaka i što ti ja znam. Nađemo mi jednog crvenog koji je bio kompletan. Svi auti prašni i prljavi, tražimo neki hamper da to malo operemo, haloooo !!,  novi auto, pa nemrem tak zmazan u Zagreb.

Kad sam ga dotero u Zagreb, najprije vadi alat pa doteži sve matice po motoru, to je sve bilo onako ofrlje zašarafljeno. Pada kiša, auto pun vode, traži onaj crni kit u tubi pa dihtaj gume oko stakla, nikad to nije do kraja dihtalo. Voziš, kroz leptir staklo zviždi vjetar, zima je pa ti je hladno. Onda traži onu gumenu izolir traku za prozore, kroji, lijepi, super. E je auto čovječe.

U to doba je to ipak bio hit auto, samo je Direktor Institute u Tesli imo jugaća, bijeli, ali nije bio Amerika tj. 45A. Motor je bio jadnih 903 ccm, 45 konja. Za mene i ondašnje ceste čisto ok. Vozio sam ga do 1995 kad sam otišo u Moskvu. Sve u svemu manje više ok, nije me nikad ostavio na cesti. Najveći kvar je bio kad mu je pukao podizač ventila na jednom cilindru. Nisam nikako mogao naštelati ventile da ne ruže, otišo majstoru, veli puko podizač.

Trošila je mrcina isto puno ulja, dihtunzi na ventilima su bili koma, pa se ulje slijevalo u cilindre.

U Moskvi sam dobio službeni Volvo 740 (Rusi ga zvali Semsotsorokavoj). Rusi su se divili tom autu, kako i ne bi to je posljednji dobar Volvo.

 

Goga i Danchi na rubu Srebrnog bora, Moskva, Volvo 740, zima 1995. godine

 volvo-2

 

Rusi su sve aute morali ponešto modificirat da bi gutali njihov benzin. Valjda su skidali filtere ili širili dizne, anyway, đubre je gutalo po zimi preko 20 litara na 100 km. A po Ruskoj zimi ti se ne da svako malo ić na Zapravku (benzinska) i držat pištolj za benzin golom rukom.

Uglavno od svih auta koje sam vozio, a kasnije su to bili Škoda Octavia, Volvo 40S, VW Sharan, Audi 4 quattro, BMW Mini Cooper, ovaj Volvo je bio najbolji. Kad si ga nagazio letio je samo tako, ogroman prtljažnik, u kabini mjesta koliko hoćeš, dobro grijanje, a robustan ko tenk. Jednom po mraku nisam dobro vidio pa sam nakon semafora pri brzini cca 30-35 km na sat, prešo preko nekog „otoka“ lijevim kotačem, dobro sam bubnuo, autu ništa. E to ti ja zovem auto.

Jedini problem koji sam imao, ali nije do auta, je kad sam zatvarao vrata i pritom do pola gurnuo onaj štift za zaključavanje vrata. Vrata zahaklana na prvom zubu, ne mogu otvorit, sva ostala vrata već zatvorena, a Ivan, mala beba, zavezan u sjedalici. Kaj sad? Sva sreća da se to dogodilo isred dućana Kalinka Stockman (Finski lanac) pa je menadžer dućana, Šved ili Finac krenuo provaljivat u Volvo, kao zna on to. Međutim, moj model je imao neke preinake i nije mogo žicom uz staklom doć do mehanizma za otvaranje. Varijanta razbijanja stakla je bile preglupa. Na sreću postojalo je zadnje leptir staklo, doduše fiksno, pa smo onda to skinuli tj. nožem zarezali kit i uspjeli izvadit Ivana. U međuvremenu su ga Goga i Danchi zabavljali kreveljem kroz staklo.

Dalo bi se još puno toga napisat ali mislim da je ovaj pregled koji pokriva cca 60 godina za sada dovoljan. Želim vam Sretnu vožnju u kojem god autu se taljigali.