BICIKLI

Bicikli su mi najveća ljubav pa ću se tu najviše raspisati.

U obitelji su bila dva značajna ljubitelja bicikala: mamin ujak (Vujča) i tatin brat (Barba Ivo).

Najstarija fotografija je iz 1932. s Vujčinog izleta u Stojdragu na Žumberku. Bicikli su „specijalke“ tj. imaju dvije kočnice, nemaju brzine, vjerojatno su drveni obruči, ali gume su obične tj. nisu tabulari. Vjerojatno bi s tabularima po tim cestama bilo veselje voziti se.

Vujča u Stojdragi 1932. godine

vujča stojdraga žumberak 1932-2

 

Vujča je imao trgovinu bicikala u Zvonimirovoj ulici kod kina Mosor. Mamina teta Danica je radila u trgovini i vjerojatno je njen bicikl na slijedećoj fotki iz Vujčinog arsenala.

 

Teta Danica, Žitnjak, oko 1935. godine

 

TETA DANA BAJS-2

 

Mama je isto znala pomagati kod Vujče u trgovini pa joj je Vujča poklonio zeleni Styer bicikl. Bicikl je imao pletenu zaštitu na zadnjem kotaču kako suknja/šos ne bi upadala u žbice. Mama je sa svojim tadašnjim dečkom išla biciklom na kupanje u Stubake što nije baš bilo blizu i svakako je na neki način bio poduhvat.

Nemam fotku maminog Styer-a, ali ova s Interneta otprilike prikazuje takav bicikl.

 

puch

 

Barba Ivo iz Kostrene je imao „pravu specijalku“ s brzinama. Radi se o vremenu prije II svjetskog rata, vjerojatno 1938-1941. Kako je Rijeka bila granica Hrvatske i Italije vjerojatno se radilo o talijanskom biciklu. Imao je brzine, drvene obruče i tabulare. Nije mi jasno kako je bilo voziti se po ondašnjim makadamima s tabularima, ali očito je išlo. Mislim da su vozili uz sam rub uz one „kamene“ stupiće uz cestu. Barbin bicikl je  vjerojatno bio sličan ovom Magali-ju kojeg sam našao na Internetu.

 

barba ivo2 - Magali 1936-2

 

Da stvar bude još luđa, Barba je znao voziti mog oca na rami, te su se jednom prilikom razbili, očito na nizbrdici, stari je poderao novo odijeli i razbio lakat, ima dugačak ožiljak od te avanture. Kako je bilo doba krize, odijela su bila skupa i sigurno je to bio veći bad nego razbijen lakat.

U dijelu gdje pišem o motociklima možete vidjeti u pozadini i neke specijalke iz tih vremena.

Kaj se mene dotikavle, otkada znam za sebe vozim bicikle. Prva „specijalka“ je bila Favorit s 3 brzine, ali ravan volan. Mi smo u doba kasnih  60-ih sve što nije bio torpedo (kontraš) tj. što je imalo dvije kočnice zvali „specijalka“. Kad si to imal, onda okrećeš pedale unazad, a kranc pjeva, cak-cak-cak….

Buraz i ja na trobrzincima, Proleterskih brigada, u pozadini Držićeva 8, na toj cestici sam naučio voziti, 1970-71. godina

 

buraz i ja fav 3

 

Buraz i ja, Držićeva 8

 

FAV 3 PROLKA1-2

 

 

Buraz u full speed-u, u pozadini Proleterskih brigada 238

 

FAV 3 MIKI PROLKA-2

U kvartu gotovo da nije bilo „specki“. Sjećam se jednog susjeda iz nebaća, imal je bijelu specku, talijansku, shifter-i (ručice mjenjača) su bile na završetku volana. Nama je to bilo mrak i sa strahopoštovanjem smo to gledali.

Bio je još neki lik na biciklu koji je bio poznat po tome što nije imao kočnice već je kočio tako da je desnu petu gurao iza rame i petom pritiskao gumu. Nije baš najsigurnije i ne preporučam J. Osim toga tenisice brzo „odu“.

Taj Favorit trobrzinac sam imao negdje od 1970. do 1973. kad su valjda počeli uvozit one s 10 brzina. Normalno ko i danas kad klincima iPhone trojka više nije dobra, čim se pojavi četvorka itd. tak smo i mi slinili nad cenerima. Kod bajsa su stvari jasne, „cener“ tj. desetobrzinac je bil lakši, imal je naravno više brzina pa si mogel to šaltati kak ti paše. Buraz je već imao trobrzinca sa „svinutim“ volanom, pa je meni onda još bio veći motiv nažicat starce da kupe cenere.

Slučajno smo nabasali, valjda oglas, na neke dečke koji su prodavali dva Bianchi-ja, jedan “normalne“ veličine, a jedan „manji“. Taman za buraza i mene. Dečki su to prodavali jer im je stari opal s nekog bajka (valjda grdo) pa je i njima zabranil da se više drapaju. A dečki su valjda s tim bajkovima bili u biciklističkom klubu i furali se „za istač“. Muški dio naše obitelji (čitaj: stari, buraz i ja) smo slinili po bajsovima kad smo ih vidli, ali stara ko stara, da kaj bumo kupovali polovno, ajmo kupit novo. Ne kuži ona da je stari Ferrari bolji od novog Fićeka, ali kaj je tu je….

Da smo kupili te Bianchi-je možda bi se preko tih dečkih učlanili u klub i tako to. No niš od toga, možda i bolje. Tko zna kak bi bilo, možda bi se negdje potrgali…

I tak mi kupimo ganc nove Favoritke cenere u onoj Tomašićevoj (mala ulica iz Martićeve), alu felge, tabulari, mrak za ono doba… Nismo mi to kupovali da bi bili neke face i mogli se pokazivat pred drugima tj. „preseravat“, to je jednostavno ljubav prema bajkovima i šarafima, a meni „šrafcigerašu“ je malo sad teško opisat tu ljubav. To kužite vi kaj ste isti takvi, a oni kaj nisu vjerojatno ni ne čitaju ovo, pa ni ni bitno ulaziti u soft teme i psihoanalize….

Ja i buraz u Kostreni, Žurkovo1975-76 god.

MIKI I JA ŽURKOVO1-2

 

MIKI I JA ŽURKOVO 3-2

Ja u full speed-u, lungo mare, Kostrena

 

JA NA fav 10 kostrena LUNGO MARE

S trobrzincima smo se uglavno vozili po kvartu, bili smo klinci i nismo se usudili negdje dalje, a vjerojatno nam nije ni palo na pamet. Najviše smo se vozili oko tzv. cik-cakice (cik-cak zgrada u Vukovarskoj, nekadašnja Proleterskih brigada iliti Prolka). Bio je novi asfalt, super gladak, promet slab i mi smo se satima vozili u krug. Kako je bila nova zgrada bila je hrpa klinaca, dečki su uglavnom haklali nogać na travi, cure su sjedele po štengama, neki su igrali badminton, uglavnom svi su bili stalno vani. Osim mene i buraza, znao se tu i tamo s nama vozit i friend Edo. Jednom prilikom je zujao okolo i kako smo bili u troredu on je završio na haubi auta. Ništa strašno, samo je zagrlio haubu i nikom nije bilo ništa. Buraz je jedanput zveknuo na zavoju na onom kraju prema Strojarskoj, ne znam zakaj iz čista mira, nije mu niš bilo.

S destobrzincima tj. cenerima smo već malo više bauljali npr. prek Crvenog mosta do Ćića, po gradu, zeleni val, nigdje nije bilo staza za bicikle, mi smo uvijek vozili po cesti, no obzirom je promet bio drastično manji, nismo imali nekih problema. Najdalje smo jedanput ranije ujutro u najvećoj tajnosti s friendom Tortom otišli na kupanje u Sloveniju na Krku. Malo smo se opacali, a onda natrag jer smo trebali doć doma prije nego se starci vrate s posla. Kako je friend od starog imal prijatelja koji je imal vikendicu na Krki, naša avantura se ipak otkrila, jer nas je njihova kćer Brankica vidla na kupanju. Nije bilo neke panike ni posljedica.

Ljeti smo išli na more kod nonića i none. Stari bi stavil bicikle na Austina, ne znam kak mu je to uspjevalo, jer je bicikle stavil naopak, provukao volane oko štangi gepektregera, a otraga nekak zahaklal za siceve, naravno sve povezal sa špagom jer valjda još nije bilo gumenih španera. Uz sve to skupa i prtljaga za nas četvero. Austin je imao vrlo mali prtljažnik, nije mi jasno kako smo mi to putovali, ali očito je bilo izvedivo.

Na moru smo imali u pravili standardne đirove, ujutro na more nizbrdo, kupanje, vozikanje lungo mare, gledanje cura naravno, normalno i dečki koji su igrali picigin. U podne po najvećoj vrućini uzbrdo na ručak, znoj curi niz leđa, pogon slab, veslaj uzbrdo. Poslije ručka opet natrag, ista šema. Navečer po mraku (nije bilo pomicanja satova pa su dani bili nešto kraći) opet nizbrdo. Imali smo na speckama dinamo što je grijeh, ali tak je bilo tvornički i nismo mi o tome razmišljali.

Jedno od tih večernjih spuštanja po nizbrdici je završilo kočenjem na malo šodera, prednji tabular je spao i dobro sam se razletio. Bio je sam kraj spusta tako da je brzina bila mala i osim nešto ogrebotina nije bilo većih problema. To je naravno oprano u moru i nemaš brige. Mislim da je to ljeto neki lik na gornjem dijelu sletio u grmlje i to nešto tipa kupine ili još gore i sav se „našpikao“ tj. nakupio iglica. Njemu je bilo veselije. Drugih padova na moru nismo imali. Valja reći da je u prvo vrijeme lungo mare u Kostreni bio bez metalne ograde što danas vjerojatno ne bi bilo moguće „pustiti u promet“. Naime, na nekim dijelovima je velika „škarpa“ i ako bi slučajno zvekno s te visine s bicikla mislim da bi to bilo „ende“.

Asfalt je svuda bio uglavnom potpuno nov ili star par godina tako da je bio užitak voziti. Doduše često smo pobrali iglice i bušili tabulare, pa onda krpali, lijepili i ajmo dalje. Tek sam sad naučio da tabular treba 24 sata stajat nakon ljepljena, nije ni čudo da nam onda ljepilo nije baš držalo i tabulari su se pomalo stalno „krivili“ na obruču.

Vozili smo se uzduž i poprijeko po Kostreni, tko ne zna Kostrena je dosta dugo mjesto i imaš se kaj za vozit. Skoro svakodnevno smo potezali kod berbe u Fufiće koji su u to doba bili vjerojatno najbrdovitiji dio mjesta. Mogli smo skroz odveslati do gore, jedino ispred samog ulaska u kuću smo morali sjahat, jer tamo i „ovce pasu pod ručnom“.

Zato bi spuštanje dolje bio gušt, naravno ne prebrzo, jer je par zavoja, neki nepregledni i tako to. Jedanput smo se s friendom Igorom i „utrkivali“, on dolje na Piaggo mopedu, a mi na bajsovima, skoro smo bili podjednaki.

Mi smo kupili nove bicikle i nije mi jasno kaj smo išli to rastavljat, podmazivat i štelat. Vjerojatno iz dosade ili radoznalosti. Jednom smo čak sa starim potpuno rastavili kranc, nemam pojma zakaj, jer to se u principu ne radi. Kranc ima u sebi neke „iglice“ (zato se čuje onaj cak-cak) i kad sve rastaviš onda kako vratit natrag? Stari je onda koncem nekako obujmio te iglice, kranc stavio gore, pa onda odrezao konac. I sve ok.

Biciki su bili uvijek u super stanju, no žbice su znale pohrđavit, mi bi to onda na proljeće čak čistili brusnim papirom, danas mi izgleda glupo i vjerojatno se uništava žbica, no nama je bilo ok. Jedino kaj je od mokrih kupaći, kožni sic grdo nastradao, praktično je dobio dosta rupa oko zakovica, jer je sol pojela kožu.

Od značajnijih padova pamtim uletavanje u tramvajske šine kod Džamije (ugao gdje je bila Ljekarna). Odletio sam preko volana i pao na koljena valjda negdje do pola nogostupa. Ništa slomljeno ni meni ni bajku.

Najgori pad je bio kad sam već bio stari konj od 27 godina. Križanje Savske i Vukovarske, masna šina, krivi kut i krenem padat. U tom trenutku paralelno sa mnom auto, ja tijelom kližem po autu i kad dođe prtljažnik nemaš više po čemu klizati nego zvek direktno na lijevo rame. Skotrljam se ko jež, rit na podu, glava u smjeru Savske, a drugi auto prema meni. Sva sreća dovoljno sporo i daleko da stane na vrijeme. Bajku ništa, ja bez ogrebotine i ajmo doma. Nikakav doktor, ništa. Ali zato mjesec dana rame plavo, zeleno, žuto, ne mogu dignut lijevu ruku, desnom rukom dižem lijevu kad trebam radit na kompu. Čudi me da me starci nisu sterali doktoru, vjerojatno zato što u ono vrijeme nisu radili drame oko takvih stvari. Normalno je bilo da svako malo dođeš doma krvavih kolena i slično, jer su klinci bili stalno vani, nogać se igral na lešu, trčalo se, skakalo, naganjalo i normalno je da smo se razbijali. Srećom nikad s lomovima.

Bicikl je bio u super stanju kad sam ga prodal friendu Mike-u. Trebala mi je lova za polovni Tomos Automatik.

Buraz si je ostavil cenera, ima ga i dan danas što se u priči repariranja Favorit Vintage Model F12 iz 1965. pokazalo dobrim, jer imam „živi model“ na kojem mogu proučavati detalje, a naravno i burazovo poznavanje „core domain“. Tog sam crvenog cenera ja onda tu i tamo vozio, jer je bio kod mene kad je buraz prešao na Pony Express, na auto itd. Bilo je i biciklijada, prva kje se sjećam je iz 1981. Značajna je što je onda Parni valjak još bio u povojima pa smo uživali gledajući ih i slušajući u živo na otvorenom.

 

Biciklijada Šmidhen 1981.godine, ja sam prvi slijeva u crvenoj majici

 

bic midhen 81-page-0

U Beču smo 2000 g. pokupovali bajkove za cijelu obitelj. Kako smo živjeli pri kraju 16og Bezirka, praktično na rubu Wienerwald-a bilo je super voziti se tim predjelima. Mir, tišina, priroda, promet minimalan. Jedino je bilo tricky vratit se doma, jer na zadnjem dijelu je tako strmo da se bajk „baca na leđa“, tj. moraš više bit na volanu da se ne bi prehitio.

Ja na MTB, Beč, na rubu Wienerwald-a 2000. godina

 mtb beč-2

 

Vozili smo se i po Donau Insel-u, predivno, staza je dulja od 30 km, sve puno rolera i bajkera. Jedino što nije baš za male klince, austrijski recht und ordnung podrazumjeva da se svatko drži svoje staze i ne baulja lijevo desno. Mom sinu koji je tada bio 4-5 godina to nije baš bilo lako za objasnit što je i razumljivo. Osim toga lokalci se po toj stazi drapaju ko blesavi.

Vezano uz recht und ordnung evo jednog štikleca: „Vozeći se negdje u brdima 17-og Bezirka u nedjelju, nisam skužio da su promijenili smjer jedne cestice i vozio sam u kontra smjeru. I tipično austrijski, neki lik je počel galamit na mene da jesam ja normalan, kak se to vozim. Čovječe, a nigdje nikoga. E sad vam je jasno zakaj je Austrija Austrija, a mi smo znate već kakvi….. U doba K&K i prve Juge se naplaćivala kazna za pljuvanje po cesti, tek tolko da se zna.

Nakon povratka u Zagreb, MTB mi više nije bio toliko interesantan, godine pritisle, puca me nostalgija i kupim ja na zimu 2004. Author 6603 Shimano Ultegra. Po „šprinterice“ sam moro ić u Klagenfurt jer imam stopalo 46-47. Bike je mrak, jest da je slagan u Češkoj, ali gore je sve „stranjsko“: Shimano, Columbus, Carbotec. Jedino su bužiri brandirani Author. Nitko se ne pali na Author, ali kak veli Fuma, kod kojeg sam ga kupil, ljudi ne znaju pa su skeptični. Osim toga naravno da je veća šminka kad ti piše neko poznato svjetsko ime na rami.

Jedina mana na Author-u su bili Shimano kotači s premalo žbica (čista šminka) koje su znale puknut i upropastit vožnju. Stavio sam Mavic kotače i sad je sve super. Sve radi i ide po onoj „Nahrani majmuna i niš ne diraj“.

S Author-a sam dva puta bezazleno zvekno, jednom na samom početku kad sam iza auta ulazio na Jarun i kasno skužio da je rampa preširoka i da neću moć proć, noge zahaklane za blokeje i izvrnul sam se ko krava.

Drugi put opet šine i to drito ispred Traume. Nikom ništa. Ali zato nakon tjedan dana pad pješke na Kalniku, lom potkoljenice i eto mene u Traumi na operaciji….

U principu se ne vozim s uskim gumama po gradu nego bicikl u auto i na Jarun. Nešto bi se isto trebalo od Austrije preuzeti, tamo se vozače uči da bicikle i motore tretiraju kao i druge automobile tako da automobili zaobilaze bicikle i motocikle u velikom luku. Također se i motoristi drugačije ponašaju tj. voze uredno iza automobila, nema ono između auta, lijevo desno itd. Niti ima drapanja po gradu, za to imaju neku posebnu „pistu“ gdje mogu divljati.

Isto važan detalj, u Austriji svi psi moraju u školu kad navrše 6 mjeseci. Rezultat je taj da nikad nijedan pas nije zalajao na mene, a ne daj Bože potrčao za mnom i zaletavao mi se u kotače ili noge…

Eto to bi bilo sve o biciklima. Želim svima ugodnu i sretnu vožnju bez padova i problema.