DJEČJI BICIKLI

Najstariji tricikl koji imam dokumentiran je burazov „simpex“ single-speed model iz 1960. Naravno sve od željeza i pune gume.

Brat Miki Dobanovačka ulica (ulica Georgi Dimitrova), Zemun

MIKI DOBANOVAČKA-2

Daleko napredniji model je ovaj od moje sestrične, vjerojatno je tetak dovezao iz Njemačke cca. 1963. godine. Već se vide plastični dijelovi i neizostavne plastične resice na „gripovima“ volana.

Teta Almica i Silva

SILVA 3 I POL GODINE-2

Jedno kratko vrijeme smo buraz i ja imali svjetlo plavi tricikl, domaće proizvodnje, nažalost nisam uspio naći fotografiju i proizvođača. Interesantno je da se tricikl mogao pretvoriti u bicikl što je bila velika ušteda za starce.

Prvi „pravi“ bicikl je bio ROG-PONY, krasne crvene boje, bijeli sic, bijeli gripovi, specijalka tj. bicikl s dvije kočnice i pedalama koje su se mogle „vrtjeti unazad“. Čista šminka. Radi se o 1968. godini. Jedini bicikl u zgradi i naravno da su svi „žicali rundu“. Malo kome smo dali, jer je bicikl bio novi i naravno bojali smo se da ga netko ne ogrebe, ošteti i slično. U to doba je otac naših susjeda Ponjana imao veliki bicikl marke Partizan što je u nama izazivalo strahopoštovanje. Drugih bicikala nije baš bilo, naš Ponkas je bio glavna šminka.

Nažalost nemam fotografiju našeg Ponkasa pa prilažem jednu s Interneta.

PONY S WEBA-2

 

Kako nas je bilo dvoje, a buraz je bio „uknjižen“ na Ponija, meni je vujča dao neki tamno crveni „kramp“, torpedo s puknutom ramom kod pogona. Nema veze, glavno da ide. Stalno smo se drapali na tim biciklima. Vanjske gume nije bilo lako naći pa mi je stric Branko donio iz Njemačke bijelu Michelin-ku. To je bila prava šminka, na tom krampu je meni u to doba bilo kao da sam dobio neki Campagnolo dio. Mrak! U neko doba smo stavili i retrovizire na volan, nije da smo baš gledali otraga, ali je bilo šminka.

Voziti bicikl sam naučio na Poniju, stari me pridržavao, trčao za mnom i išlo je to relativno dobro, najprije standardno samo ravno, a onda advanced trening sa zaokretanjem.

Najgori pad na Ponkaću je bio kad sam „veslao“ na Poniju i kad mi se mehanizam tj. ručica za preklapanje bicikla odjedanput našla pod lijevom pedalom. Da je bila skrivena kamera bilo bi super. U takvoj situaciji bicikl staje u mjestu i letiš kao iz katapulta. Kako je bilo ljeto desna nadkoljenica i dobar dio gluteusa maximusa je bio oderan do krvi. Veselje je bilo ići nakon par dana takav izranjavan na more i kupati se u slanoj vodi. Sva sreća nisam ništa polomio, vjerojatno je bilo i šljiva no klincima to nije neka trauma. Ne treba napominjati da onda nitko nije imao kacige. Kako smo mi klinci bili stalno vani i fizički dobro pripremljeni vjerojatno smo već imali iskustva u padanju tako da su uglavnom padovi završavali relativno dobro.

Tehnologija dječjih bicikala se nije puno mijenjala do ranih 90-tih pa sam tako cca.1995. kupio kćerki u Rusiji željezni bicikl za 10 USD, sve željezo, vjerojatno je cijena bila zanemariva, pa se transportiranje avionom isplatilo. Bicikl je imao pomoćne kotače koji su se mogli podešavati u nekoliko visina tako da je klinka mogla postepeno naučiti voziti bez da ju netko morao pridržavati sa strane i trčati za njom. Kako je bicikl bio „ćirilično brendiran“, a domovinski rat u tijeku, prelijepili smo originalne naljepnice s naljepnicom Benetton, zeleni bajk, zelena naljepnica i sve pet.

 

Danica na ruskom krampu1994. god.

 

danchi na zeljeznom

Rođakinja Rea je isto u Zagrebu u to doba imala neki „ćirilični“ bicikl marke ZOIKO. Nisam uspio pronaći na Internetu vjerojatno je Ruski ili Ukrajinski.

 

REA-2

Bicikl koji smo kupili Danici kasnije u Moskvi cca. 1998. već liči na normalne današnje bicikle.

Ja na Daničinom bajku, Ivan u pozadini, Srebrni bor, Moskva, 1997. god

ja na danci bajs sr bor

Goga, Danica, ja, Ivan, Bradley, Royce i Livia na Donau Insel 

 

 

Biking Buddies