MOTOCIKLI

U obitelji su bila tri jača zaljubljenika u motore, prvi i najjači je bio Vlado, zatim Vujča pa ondastric Branko (mamin tetak).

Najstarije fotografije koje sam našao su iz perioda 1936. pa do početka Drugog svjetskog rata. Obitelj je bila bogata, očito su si mogli priuštiti prave makine. Bili su što bi se danas reklo „zlatna mladež“. Pra-pradjed Florijan (mamin djed po tati) se oženio za neku bogatu udovicu, plemenitašicu, pa je valjda kroz taj deal stekao puno zemlje i drugoga u Zagrebu. Nisu se obogatili privatizacijom već su bili privatni obrtnici (ugostitelji tj. birtaši, Juričko je radio u Katranu, stric Branko je bio sin stomatologa što je u ono doba bila rijetkost, stric je radio u HŽ-u). Pradjeda Marko Goljak je bio gradski vjećnik, bio je poljodjelac. Bio je i u školskom odboru Trnjanske škole.

Nepoznati vozač, mogao bi viti suvozač Schmirmax. Motor Matchless, 1936. godina

1936 Matchless Motorcycles-2

Goljaki su kad se ukinulo kmetstvo dobili puno zemlje na Kajzerici, Bundeku, Trnju i Pešćenici. Dosta su i samo kupovali. „Prvi“ Goljak nije bio običan kmet nego je radio na održavanju nečijeg imanja, valjda je bio Majordomus danas bi se reklo property manager.

Vlado i Vujča su vozili utrke, vozilo se na Pantovčaku, Jelenovcu, Srebrnjaku i na stazi Miramare. Staza Miramare je bila otrpilike na mjestu današnje Elektroprivrede

21. kolovoza 1932. godine otvoreno je novo veliko trkalište u Zagrebu nazvano «Miramare». Na Miramari su vožene mnoge za Zagreb značajne utrke i na toj su stazi stasali mnogi Hrvatski vozači

Godine 1937. u Zagrebu je osnovan Moto klub «Zagreb» koji od 1937. do 1939. godine priređuje brdske moto utrke na Jelenovcu, kraj Zagreba.

Nikola Mika Šnjarić iz Crikvenica vozio je utrke na Grobniku

Vlado je vozio motor s prikolicom i imao je mitfarera (suvozača) Schmirmax-a

Kad malo detaljnije pogledate fotke s tih utrka može vidjeti da su i onda bili luđaci, mitfarer samo što ne ispadne iz prikolice. Vlado je vozio Harley Davidson (Harlića kaj bi rekli) i to 1000 i 1200 kubika. Ne mogu si to zamislit, mora da je to koštalo ko sam vrag, a nemrem ni vjerovat da ih je bilo pred Drugi svjetski rat. Imao je Vlado i BSA motor Engleske proizvodnje, ne tako čuvena marka kao Harley ali u ono doba jedna od vrhunskih budući nije bilo Japanski makina.

Vlado na Zrinjevcu

Juričko zrinjevac-2

Vlado utrka na Miramare Harley Davidson 1000 ccm

Harley Davidson 1000 ccm-miramare-2

 

JURIČKO UTRKA PRIKOLIČARA MIRAMARSKA-2

 

Vlado nepoznata staza, Harley Davidson

juričko harley-2

juričko harley3-2

 

Vlado na Harley Davidson 1200 ccm, Pantovčak

 

Juričko harley pantovčak-2

Vlado na BSA negdje u divljini

 

juričko bsa-2

Tijekom jedne trke na Pantovčaku poginuo je vozač po imenu Velimir tak da je onda Vladin sin po njemu dobio ime, inače smo ga uvijek zvali Braco.

Stric Branko je vozio spidvej, znam da me ko klinca vodio na Kajzericu, to je već bilo kasnije cca 1966. Oduševio me spidvej posebno onaj miris metanola kaj su dodavali u benzin. Stric nije onda više vozio, godinama je bio spidvej sudac i lijepo se naputovao.

Stric Branko je vozio i „normalne motore“ s kojima je ekipa je išla na izlete po Zagorju. Vlado i Branko su bili šogori pa su onda išli skupa. Vlado je imao jedno vrijeme i Ariel makinu (Engleska makina)

Vlado je prodal BSA Vujči koji je vozil trke, ima evo dolje i fotka s pobjedničkim peharom i vijencem.

Vujča na BSA s peharom, ispred pradjedove kuće, roza/breskva kuća preko puta Zagreb Tower, Radnička 51

 

Zvonimir Penezić i motor BSA-2

 

VUJČA1-2

 

Vujča s BSA ispod Kalnika

 

vujča BSA Kalnik možda-2

 

Moja mama na BSA ispred pradjedove kuće, 1936. godina

 

VUJČA5-2

 

Teta Almica, nepoznata djevojčica i moja mama 1940. godina, BSA je neka druga, znači bila su dva modela

 

VUJČA2-2

Ekipa je na izletim po Zagorju očito uživala, barem po ljeti, sigurno su si dobro popapali i zalili gemištima. Teta Danica je pričala kak po zimi nije baš bilo veselo, išli bi u Zagorje na doček Nove godine, ne znam da li u pradjedovu klet ili nekam drugdje, no važno je do da su se ženske naravno zrihtale, pa su imale škrlake na glavi i vjerojatno haljine. Kako su zime bile jače nego danas, onda su nekoliko puta stajali i trljali si snijegom čelo jer im je naravno bilo prehladno. Muški su imali kožne kape pa im je bilo puno bolje, no sve u svemu daleko je to od današnje opreme. Teta je „ostavila kolena na motoru“ tj. kad je zašla u godine boljela su je koljena, govorila je da je to od vožnje po zimi, gdje neće biti.

Motorijada u Zagorju

 

izlet u zagorje 3 juričko ivka i biba-2

Motorijada i biciklijada, u gro planu vojni Zundap

izlet u zagorje 4 juričko vujča i danica - trkaći bicikl u pozadini zundap vojnički-2

 

Motorijada, treći motor s lijeva Vujča, prvi s desna Vlado, motor Ariel

 

izlet u zagorje 5 vujča- nije bsa- treći motor s lijeva- Juričko prvi z desna na Arielu-2

 

Prvi s lijeva Vujča, Vlado i Ivka prvi red s desna, treći i četvrti

 

izlet u zagorje 6 vujča drugi s lijeva - Juričko i Ivka čuče desno-2

 

Motorijada, gostiona Pajtlar, nepoznato, Vlado ispred prozora desno od vrata

 

gostiona pajtlar juričko ispred desno od vrata ispred prozora-2

 

Stric Branko i teta Danica ispred pradjedove kuće, izgleda da je za doručak bila piva

teta dana u prikoloci-2

 

Vujča utrka u Vinogradskoj, BMW, sudeći po partizanima onda je iza 08.05.1945.

 

vujča bmw utrka vinogradska 2-2

vujča bmw utrak vinogradska-2

 

Vujča utrka na Jelenovcu, 1945. godina, neki lakši motor, preteča "cross country"

vujča utrka jelenovac 1945-2

 

Teta Danica i stric Branko na Horex 350

 

satler nepoznati motor- horex350-2

 

Teta Danica i stric Branko na izletu, motor izgleda isto Horex 350

 

Satler motor izlet-2

 

Vjerojatno teta Danica, nepoznati motor

 

Satler nepoznato

 

Stric Branko je vozio kasnije BMW-a, mislim da je imao i prikolicu tako da je teta onda bila bolje zaštićena. Moj prvi susret s motorima je na fotografiji iz cca 1962. (Buraz prvi , ja iza njega), baš sam faca na BMW-u, samo sam mali pa ne kužim da je to „Benđola“.

 

Buraz i ja na BMW, ispred nonićeve kuće, Kostrena, 1962. godina

 

buraz i ja BMW

 

BMW1-2

 

Fotografirano je ispred nonićeve kuće u Kostreni, znači potezala je ekipa i do mora. Vjerojatno je to bilo ok po ljeti, malo prometa u ono doba, Benđola valjda 250 kubika to je dobro prašilo, negdje i doslovce jer je bilo makadama. Asfalt je u nonićevu ulicu stigao negdje 1965.

Nakog Drugog svjetsko rata je vjerojatno nastalo zatišje, familiji nacionalizirali sve živo, ostalo je toga, ali nije vjerojatno bilo motocikala, valjda je sve bilo uzeto za potrebe vojske. Pretpostavljam da je zatišje bilo do kraja pedesetih kad su se pojavile Vespe. Moda je počela 1953. s čuvenim filmom Praznik u Rimu, legendarna Audrey Hepburn.

Tatin bratić Riko je, kao i većina Kostrenjana „navigala“ tj. plovila i on si je mogao priuštit Vespu.

 

Riko na Vespa-i, iza volana viri buraz, Glavani, Kostrena, 1960-61. godina

 

RIKO VESPA

 

Barba Ivo je godinama vozio NSU Pretis Prima (proizvedena po njemačkoj NSU licenci u tvornici Tito u Sarajevu). Krasna „Prima“ kako ju je on zvao, svjetlo plava, bijeli sicevi, ko klinci smo gledali u to sa strahopoštovanjem. Njemu je bilo super na Primi, radio je u Motelu, časkom je mogao doma doć na Primi na marendu i onda natrag na posal.

 

Barba Ivo na Primi, ulica Glavani, Kostrena

 

barba nsu prima 2-2

 

Barba Ivo na Primi, mislim u Fufićima, Kostrena

 

barba nsu prima-2

Sjećam se da je znao raskopavat tu Primu, najčešće radi punjenja akumulatora. U to doba su akumulatori bili koma, a kako je on vjerojatno imao kraće ture onda se to nije dobro punilo pa je trebalo često nadopunjavat. Makina je imala 125 kubika čini mi se, znam da je imala „cajger“ do 120 km/sat, to je nama klincima bilo najvažnije, zagledavat po cajgerima i diviti se koliko je „baždareno“. Imala je kočnicu na „podu“ a isto tako i pedale za mjenjanje brzina, jedna za šaltanje u višu brzinu, a druga za u nižu brzinu. Barba je dosta dugo vozio Prima-u, nikako nije htio prijeći na auto, tek je 1971. kupio Simcu, onda je bio u 50-oj godini.

Naš rođak i susjed u Kostreni barba Vinko je isto navigal i vjerojatno je iz Engleske donio mali mopedić, bio je dvobojan mislim plava i siva boja. Imao je dvije brzine. Barba Vinko je svaki dan na njemu išao u Žurkovo, polako je to išli, bio je već u godinama pa mu se nije previše ni žurilo. Često je i on kopao po tom motorinu, kasnije je kuip i neki Tomos APN ali se i dalje uglavnom vozio na svom starom Englezu.

Prvi „motor“ koji sam probao vozit je bio Igorov Piaggo, prekrasan mopedić, kasnije su došli kod nas Pony Express i Tomos Automatik. Piaggo je bio puno elegantiji, naravno pravi Talijan. Imao je 50-tak kubika, suho kvačilo, pa kad si vozio uzbrdo u Fufiće, to se pregrijavalo.

Piaggo 50 ccm

 

 piaggo-2

 

Poslije je Igor prešao na Tomos 14, to je već bila makina s brzinama, čini mi se četiri. Jednom me provozao, nije baš ugodno se vozit kad nisi ti za volanom, nemaš osjećaj, pa me bilo frka u zavojima.

 

Tomos 14

 

Tomos 14-2

 

Kad je buraz kupio Pony Express (zlatne boje i nov, predivan), valjda mi je dao nešto love, jer je već počeo raditi, pa sam ja prodao Favorita cenera i kupio negdje polovni Tomos automatik.

 

Pony Express

 

slika1-pony-express-2

 

Bio je svjetlo plave boje, sic je bio nekako smrdan ili me nešto drugo mučilo, pa mi je stari napravil „produljeni sic“, živa šminka. Sic je bio drvena kutija, presvučena spužvom i skajem. Nije baš bila „pasend“ boja tj. bila je neka svjetno smeđa, ali ok. Već sam bio na faksu kad sam se počeo drapati s tim Tomosom. Zaštita nula bodova, po zimi čizme od Strugara ili Zdunića iz Ilice, one kaubojske koje su se onda furale, odrezan špic i visoke pete), na glavi zimska kapa, skijaške rukavice, duple traperice, dolje obične, gore one „kaubojske s kockom i tregerima) i na to tankerica (zelena jakna s kapuljačom iznutra smeđe umjetno krzno). Iako Tomos nije išao preko 45-50 km/sat bilo je hladno, ali na kraće vožnje se dalo izdržat.

 

 

tomos automatik3-2

 

Bilo je super, malo prometa, brzo se stiglo, a malo je trošio mješavine. Imao sam curu u to doba u Kraševoj ulici i svaki dan prašio u Kraševu pa navečer doma u Cvjetno. Ekipa iz Martićeve me jednom gadno skurila. Krenem ja navečer doma, Tomos se krene gasit, kaj je sad. Neće upalit ni za živu glavnu, ajde pedaliraj, sva sreća pa su ti mopedići imali pedale pa si mogo kad ideš uzbrdo usput i pedalirati da malo digneš brzinu. Pedaliram ja tako, probam upalit, kresne Tomos, ja sav sretan, no ne za dugo, opet krepa. E tako sam ja pedaliraj, pali, pedaliraj pali nekako doo do Cvjetnog.

Drugi dan ajmo mi vidjet kaj je. Skupila se ekipa iz nebaća, buraz i ja raskopali sve živo. Benze tj. mješavine ima, raskopali frgazer, očistili svjećicu, sve ok, struju baca, koji si vrag. I onda slučajno buraz pogleda u gumenu cjevčicu za dovod benzina kad ono zaštopano, kaj je sad to? Filter od cigarete, e fino mi je ekipa uvalila, fora samo takva, filter pomalo propušta gorivo, ali ne zadugo, zato je bilo pedaliraj, pali i tako to.

Inače nisam se nikad razbio s Tomosom, a vozilo se uvijek full gas. Cura je radila na štandu na Velesajmu, u to doba se lokalo po štandovima bez granica. Imao sam nekog frienda, ne sjećam se imena, mi smo obilazili štandove i derali po Cezaru i Zrinskom (brandy). Onda bi već dovrano „pod gasom“ sjeo na Tomosa i jurio doma. Sva sreća pa od Velsaća do Cvjetnog nije bilo daleko.

Tomos je imao katastrofa kočnice, ali nije bilo problema, bio je dosta startan pa sam uvijek na semfu (semafor) mogao „potegnut“ prije auta, a osim toga sam si mogao pomoć i s pedalama.

Tomosa sam poslije poklonio ili prodao sestričninim klincima u Kostrenu, ne znam kako je završio, ali služio me super.

Josip je kasnije u Kostreni imao češku Jawa-u, ne znam zašto baš Jawa-u, bila je vjerojatno jeftina. Sjećam se da je bila nova i mislim da je išla na mješavinu. Dosta teška i velika 250 kubika.

 

Jawa 250

 

jawa 250-2

Poslije su naravno zavladali Japanci pa današnji mlađi rođaci u Kostreni voze Japance iako mi se čini da je netko od njih i na Ducati-ju.

Mlađi rođak Robi u Zagrebu je super restaurirao dva motora, jedan od njih je stari policijski BMW. Vjerojatno je od djede Vlade s početka priče naslijedio ljubav za motorima. Krug se zatvorio, a eto i ovaj dio o motociklima.