ROLŠUE

Rolšue su bile velika zabava, nije ih bilo puno u kvartu. Modeli s „kamenim“ kotačima su ružili ko sam vrag, a noviji modeli s gumenim kotačima su bili prava šminka. U pravilu je koža bila crvene boje, bile su podesive za veličinu cipele tako da se moglo iste rolšue voziti dosta dugo. Kako je u rolšuu išla cijela cipela onda su se masovno posuđivale. Mi koji smo imali bicikle smo onda vukli one na rolšuama, vrlo zabavno, a dobro za jačanje mišića onih koji su bili na biciklu. Naravno, najviše smo volili „šlepati“ cure na rolama.

rosule2-2

Kod nas u zgradi je možda na 20-tak klinceza i klinaca bilo tri para rola, tako da se za smjenu moralo čekati. Sjećam se da smo se sumanuto vozili u krug oko nebaća u Držićevoj 10. Ne znam zakaj je to bilo tak interesantno, valjda zato što smo se mogli voziti i po kiši.

Jednom sam, nakon dulje pauze, krenuo na rolšue, nove hlače, pao sam i poderao hlače na koljenima, vjerojatno i zaradio ranu, no to je manje bitno.

U svakom slučaju rolanje je bilo dobra podloga za klizanje kojim sam se bavio od 1968.godine pa do studentskih dana, kasnije uglavnom s djecom.

Na rolšuama je postojalo i umjetničko rolanje. Nije mi jasno kako im je to išlo, role su imale veliki „štopl“ naprijed koji je služio za kočenje. Na klizaljkama su za to oni zupci naprijed, a na rolama je bio čep. Vozilo se na betonskim stazama. Danas se to zove „umjetničko koturaljkanje“.

Goga, Anika i Michael, Muenchen, Njemačka, 1971. god

goga rolšue-2

 

Rolanju sam se vratio u Moskvi negdje 1996, ali je model rola upgrade-an na in-line scates koje su se pojavile. Sin je bio u kišobran kolicima, a supruga i ja smo ga na smjenu gurali, mi na rolama, a cestice u Srebrnom boru predivne, sve šuma, mir i čisti zrak. Bilo je to super dodatno opterećenje za jačanje gluteusa maximusa. Rolali smo poslije familijarno, nešto po Jarunu, a najviše u Novalji. Nije nam se dalo stalno bit na plaži pa bismo u zvizdan krenuli rolat lungo maru, ona cesta koja ide uz more, a dalje kozji put do plaže Babe. Išli bi i do centra Novalje, u podne nije bilo ljudi pa je bilo super. Onda bi sjeli, skroz znojni, ja bih pio vrući zeleni čaj, konobari su bili u čudu. Za razliku od dječjih dana, uvijek smo išli u punoj zaštitnoj opremi što po ljetu baš nije udobno, ali nije bez veze. Jednom me u Beču na Donau Insel-u pokupio stari Austrijanac na specki. Malo sam i ja kriv, tj. dok smo se pripremali, malo sam kružio, napravio „kristijanu“, tako smo mi to zvali na klizanju, to je ono kad staviš noge paralelno, jednu ispred druge i okreneš se za 180 stupnjeva. E starog je to valjda zbunilo, slabi refleksi i bum u mene. Letio je stari preko volana, nije se razbio, možda malo krvi po koljenima, a ja bum na desni lakat. Da nisam imao laktobrane, slomio bih lakat samo tako, ovako sam ostalo u komadu bez ogrebotine. Znam par njih koji su se lomili na rolama, neki obje ruke istovremeno, neki klinci a neki i u godinama. Nemojte se ljudi zafrkavat, nosite zaštitu.